Uvođenje sveobuhvatnog seksualnog odgoja (SSO) u škole jedna je od tema koja već godinama izaziva žustre rasprave, ne samo u Hrvatskoj nego i širom svijeta.
Argumenti za i protiv isprepliću se s ideologijom, religijom, politikom, ali i znanstvenim nalazima i međunarodnim smjernicama.
U ovom osvrtu pokušavam hladne glave analizirati činjenice i realne rizike – gdje programi seksualnog odgoja mogu koristiti, a gdje se otvaraju prostor za zloupotrebu i zabrinutost.
Što kažu međunarodni dokumenti?
UNESCO-ov vodič (2018.) počinje s dobi od 5 godina. Naglasak je na osnovnim informacijama o tijelu, osjećajima, odnosima i granicama. Nema uputa o poticanju seksualnih radnji među djecom.
Dokument: UESCO International technical guidance on sexuality education
WHO/BZgA standardi (2010.) u europskom kontekstu uključuju i dobnu skupinu 0–4 godine, gdje se spominje da djeca mogu otkriti vlastito tijelo i dodirivati se. To je opisano kao razvojna pojava, a ne preporuka da se potiče ili demonstrira.
Dokument: WHO/BZgA standardi (2010.)
Oba dokumenata naglašavaju prava djeteta, privatnost i zaštitu od zlostavljanja.
Ipak, upravo ova formulacija za najraniju dob stvorila je dojam da se granice pomiču.
Nacionalni primjeri
Nizozemska TV-emisija "Gewoon. Bloot." (2021.) izazvala je kontroverzu jer je dovela gole odrasle pred djecu (10–12 godina) radi učenja o tijelu. Iako to nije školski kurikulum, nego medijski format, dodatno je potaknulo strah da se normalizacija tijela može razviti u smjeru seksualizacije.
Vanjska poveznica: Gewoon. Bloot.
Švedska i Nizozemska imaju sustavne programe u školama već desetljećima. Rezultati pokazuju niže stope maloljetničkih trudnoća i veću uporabu zaštite. No, u tim društvima postoji i veća kulturna tolerancija prema golotinji i ranom razgovoru o seksu.
U SAD-u i Rusiji su polarizirani primjeri. U SAD-u su programi često podijeljeni između apstinencijskih i sveobuhvatnih, dok je u Rusiji Crkva uvelike blokirala uvođenje SSO.
Hrvatski kontekst
Aktivistički priručnici (CESI, Status M) jasno zagovaraju obavezno uvođenje SSO i koriste istraživanja (ankete i fokus grupe) kako bi prikazali da učenici i nastavnici sami to traže. No metodologija tih istraživanja često je ograničena (mali uzorak, kvalitativna metoda) i prvenstveno služi zagovaračkoj svrsi.
Dokument: Stavovi učenika_ca i odgojno-obrazovnih djelatnika_ca
Dokument: Sex na ex
Nevezani dokument: Karte seksalice
Nevezani dokument: Mogu nešto pitat'?
Roditeljska uloga do sada je bila ključna, a intima djece primarno bila u domeni obitelji. Uvođenjem obaveznih kurikuluma, dio te odgovornosti prenosi se na institucije i potencijalno na vanjske organizacije.
To je ključni "korak dalje" koji izaziva zabrinutost.
Realni rizici
1. Pomicanje dobnih granica – jednom kad se razgovor o intimi normalizira u školama, postoji rizik da se sadržaji spuštaju na niže dobi.
2. Uloga vanjskih organizacija – ako udruge preuzmu program, u učionicu ulazi i njihova politička ili ideološka agenda.
3. Erozija roditeljskog primata – roditelji gube isključivu ulogu u intimnom odgoju svoje djece.
4. Zloupotreba diskursa o orijentacijama – dok su homoseksualnost i biseksualnost priznate orijentacije, postoji strah da će se istim rječnikom ("orijentacija") pokušati normalizirati i ono što je danas društveno i pravno neprihvatljivo (npr. MAP – "Minor Attracted Persons").
5. Nepovjerenje u institucije – slučajevi poput Epsteina i zataškavanja pedofilskih mreža pokazuju da elite nisu procesuirane. Teško je očekivati povjerenje kad isti sustavi traže veći utjecaj na djecu kroz škole.
Gdje su koristi?
1. SSO može smanjiti širenje spolno prenosivih bolesti i neželjenih trudnoća.
2. Djeca uče prepoznati granice, pravo na pristanak i kako reći "ne".
3. Razbija se tabu i stigma, što olakšava prijavljivanje zlostavljanja.
No, sve to vrijedi samo ako su jasno postavljene crvene linije:
- bez eksplicitnih sadržaja u predškolskoj dobi,
- bez normalizacije dodira među djecom ili s odraslima,
- uz punu transparentnost prema roditeljima i pravo prigovora,
- uz licencirane i provjerene edukatore.
Zaključak
Imamo li razloga za brigu?
Da, imamo!
Ne zbog onoga što sadašnji UNESCO ili WHO vodiči eksplicitno propisuju, nego zbog toga što se njihovom implementacijom otvara prostor za buduća pomicanja granica.
Normalizacija razgovora o intimi izvan obitelji jest veliki civilizacijski korak, ali on nosi i rizik da se kasnije u program uključe sadržaji koji bi danas bili neprihvatljivi.
Povjerenje ne može biti pretpostavljeno - ono se mora graditi kroz transparentnost, roditeljski nadzor i jasnu zaštitu djece.
Upitnik za razmišljanje
1. Tko bi trebao imati glavnu ulogu u intimnom odgoju djece – roditelji ili škole?
2. Gdje je granica između edukacije i seksualizacije?
3. Kako osigurati da se sadržaji ne spuštaju na neprimjerene dobne skupine?
4. Treba li roditelj imati pravo veta na sudjelovanje djeteta u ovakvim programima?
5. Kako vratiti povjerenje u institucije koje često zataškavaju zločine protiv djece?
6. Jesu li koristi (manje SPI, bolja zaštita od zlostavljanja) dovoljne da prevagnu nad rizicima?
7. Kako osigurati da se "prava djece" ne pretvore u alibi za političke ili ideološke projekte?
Popis izvora
- UNESCO, International Technical Guidance on Sexuality Education, 2018.
- WHO/BZgA, Standards for Sexuality Education in Europe, 2010.
- NTR / NPO Zapp, TV emisija "Gewoon. Bloot.", 2021.
- Štulhofer, A. i Hodžić, A. (2002). Seksualna edukacija u školi: inozemna iskustva. Reč, 67/13.
- CESI i Status M (2024). Stavovi učenika i odgojno-obrazovnih djelatnika o sveobuhvatnom seksualnom obrazovanju – izvještaj iz fokus grupa.
- CESI (2007). Sex na Ex – priručnik za javno zagovaranje u području seksualnih prava mladih.
- Epstein case – dostupni izvještaji i sudski zapisi (SAD, 2019).
- Analize o MAP (Minor Attracted Persons) – javni diskurs, bez priznanja u medicini ili pravu.
- Vijesti i dokumenti o politikama u SAD-u (First Step Act, kaznena reforma, zakonodavne inicijative).
