Kad se govori o mogućem sukobu Europe i Rusije, odmah se otvara pitanje povijesnih iskustava i kulturnih kodova koji oblikuju način ratovanja i političkog nadmetanja.
Rusija, zemlja s bogatim iskustvom imperijalne ekspanzije i ratnog preživljavanja, više je puta pokazala spremnost da plati strašnu cijenu kako bi ostvarila strateške ciljeve.
Europa, s druge strane, iako vojno i ekonomski snažna, pati od kronične unutarnje nejedinstvenosti i nesposobnosti da oblikuje zajedničku obrambenu doktrinu.
Upravo ta asimetrija – volje i žrtve na jednoj strani te institucionalne kolebljivosti na drugoj – čini osnovnu pukotinu u zamišljenom scenariju europsko-ruskog rata.
Ruski obrazac preživljavanja kroz povijest
Povijest Rusije gotovo se može čitati kao katalog nacionalne izdržljivosti. Napoleonova invazija 1812. završila je u katastrofi ne zato što je francuska vojska bila slaba, nego zato što je rusko društvo bilo spremno spaliti vlastita sela i povući se u beskrajne stepe, izlažući se gladi i patnji, sve da bi iscrpilo protivnika. Isto se ponovilo u Drugom svjetskom ratu: Sovjetski Savez izgubio je desetke milijuna ljudi, ali je iz rata izišao kao pobjednik i svjetska sila.
Za razliku od zapadnih društava, gdje se politički legitimitet često temelji na zaštiti života građana, u ruskoj tradiciji prihvaćena je ideja da država i narod mogu preživjeti i kroz goleme žrtve. Taj obrazac nije samo povijesna epizoda, već i današnja strategija Moskve, koja još uvijek njeguje retoriku "Velikog domovinskog rata" i spremnost na dugotrajno izdržavanje pritisaka izvana.
Europa kao kontinent nesuglasica
U hipotetskom sukobu s Rusijom, Europa bi nominalno imala veće gospodarske resurse, razvijeniju tehnologiju i ujedinjene oružane snage pod okriljem NATO-a.
No problem leži u političkoj i strateškoj složnosti. Europske države rijetko se slažu o ključnim pitanjima – od migrantske politike do energetske ovisnosti – a kamoli o zajedničkom vođenju rata.
Pitanje vojnog proračuna posebno je simptomatično jer većina europskih članica NATO-a desetljećima je ignorirala američke pozive da ulažu 2 posto BDP-a u obranu.
Dok SAD i pojedine istočne članice poput Poljske ubrzano moderniziraju vojsku, zemlje zapadne Europe sporo se prilagođavaju.
Na terenu bi to značilo kašnjenje u reakcijama, nesklad u vojnim doktrinama i manjak koordinacije – upravo ono što Rusija povijesno koristi u svoju korist.
Strategija iscrpljivanja nasuprot strategiji kompromisa
Rusija u rat ulazi logikom iscrpljivanja po kojoj neprijatelj mora biti doveden do točke kada mu rat postane preskup. Povijest pokazuje da Rusija tada aktivira unutarnje resurse društva, mitologizira žrtvu i produljuje sukob do iscrpljenja protivnika.
Europa, nasuprot tome, ima kulturu kompromisa i diplomatskog balansiranja. Dok Moskva koristi rat kao produžetak politike, Bruxelles rat doživljava kao najveći poraz politike. Ta razlika u mentalitetu mogla bi biti odlučujuća.
Kad bi došlo do oružanog sukoba, Rusija bi gotovo sigurno računala na zamor i podjele unutar europskog bloka. Energetska ovisnost, različiti povijesni odnosi prema Moskvi te unutarnje krize poput migrantskih valova ili ekonomskih recesija dodatno bi potkopavali zajedničku frontu.
U tom smislu, "ratna mašina" Europe ne pati od manjka tenkova ili aviona, nego od manjka volje da svi oni djeluju pod jedinstvenim zapovjedništvom.
Scenariji budućnosti
U zamišljenom scenariju otvorenog rata, prve faze sukoba bile bi obilježene tehnološkom nadmoći Europe i NATO-a.
Međutim, Rusija bi mogla povući poznate poteze poput širokog korištenja propagande, cyber-napada, diverzija i asimetričnih metoda koje slabe protivnika iznutra. Paralelno s tim, vojna industrija u Rusiji, premda ekonomski slabija, preusmjerila bi gotovo sve resurse na ratni stroj, dok bi europske zemlje vagale između vojnog napora i očuvanja društvenog standarda.
Pitanje "tko bi pobijedio" možda nije ni ključno, mnogo važnije je "tko bi dulje izdržao"!
Povijest uporno pokazuje da Rusija zna preživjeti i najgore oluje, dok Europa često poklekne pred vlastitim nesuglasicama prije nego pred neprijateljem.
To ne znači da bi Rusija nužno pobijedila u modernom ratu, ali znači da bi strategija iscrpljivanja radila u njezinu korist.
Moć volje naspram moći resursa
Analiza mogućeg rata između Europe i Rusije nije samo vojno pitanje, već i civilizacijsko!
Rusija igra na kartu povijesne otpornosti i spremnosti da podnese ogromne žrtve, dok Europa igra na kartu tehnološke i gospodarske nadmoći. U konačnici, rat ne bi bio odlučen brojem aviona ili raketa, nego dubinom političke volje i sposobnošću da se žrtva održi do kraja.
Za sada, najveći problem Europe nije nedostatak tenkova, nego nedostatak složnosti, a povijest nas uči da u sudaru s Rusijom upravo to može biti presudna slabost.
Ilustrativno se Rusiju lako može doživjeti kao iskusnog pit publa iz ilegalnih borbi pasa, a Europu kao lokalnu pudlicu koja misli kako je snažna i opasna!
