"Sindrom nezamjeranja i trpljenja opresije" je pojam koji se sve češće koristi u društveno-psihološkom i popularno-psihološkom kontekstu kako bi opisao obrazac ponašanja kod pojedinaca (ili kolektiva) koji izbjegavaju sukobe i otvoreno izražavanje nezadovoljstva, često po cijenu vlastitog dostojanstva, emocionalnog zdravlja i osnovnih prava.
Ovaj "sindrom" nije klinički priznata dijagnoza, ali kao koncept vrlo jasno opisuje ponašanja i unutarnje konflikte koji imaju stvarne posljedice.
Ključne karakteristike:
- izbjegavanje konflikta – osoba se trudi da nikome ne "stane na žulj", da ne bude uzrok nelagode, pa često prešutkuje vlastite potrebe, stavove i osjećaje
- trpljenje nepravde – osoba se kontinuirano nalazi u ulogama u kojima podnosi loše ponašanje (npr. na poslu, u porodici, u partnerskim odnosima), bez pokušaja da to promijeni
- povišena tolerancija na nelagodu – vlastita nelagoda se potiskuje, racionalizira ili se internalizira osjećaj da "tako mora biti"
- strah od odbacivanja ili konflikta – temeljeno na uvjerenju da će iskazivanje neslaganja dovesti do toga da će biti odbačeni, osuđeni ili da će se narušiti odnosi
- uloga dobrog – osoba želi biti "dobra", "poslušna", "moralna", često po cijenu vlastite slobode
Psihološke i društvene posljedice:
- nisko samopoštovanje
- kronična anksioznost i depresija
- pasivno-agresivno ponašanje
- izgaranje (burnout)
- gubitak autentičnosti
- zloupotreba u odnosima (emocionalna, verbalna, pa čak i fizička)
Mogući uzroci:
- odgoj koji podstiče poslušnost i kažnjava neposlušnost
- kolektivna (kulturna) očekivanja (primjerice kod žena da budu "tihe, mirne, trpeljive")
- trauma iz prošlosti ili odrastanje u disfunkcionalnoj porodici
- religijske, školske ili društvene norme koje promiču poslušnost kao vrlinu
Kako se osloboditi ovog obrasca?
- postavljanje granica – učenje da "ne" ne znači odbacivanje
- terapeutski rad – psihoterapija (posebno kognitivno-bihevioralna ili gestalt) može pomoći u osvještavanju obrazaca
- rad na samopouzdanju" – učenje asertivne komunikacije
- okruživanje podržavajućim ljudima" – veze koje omogućuju autentičnost i prihvaćanje
- dekonstrukcija naučenih uvjerenja" – propitivanje ideja poput "moram biti svima dobar da bih bio vrijedan"
Kroz višestoljetnu povijest teritorij današnje Republike Hrvatske bio je izložen djelovanju jakih (ponekad i gobalnih) društveno-političkih događaja (otomanska invazija, napoleonska osvajanja, Austro-Ugarska, njemačka osvajanja u oba svjetska rata, Kraljevina Jugoslavija između dva svjetska rata, NDH tijekom II. svjetskog rata, poslijeratna Jugoslavija) tijekom kojih je temeljito "trenirana" narodna poslušnost i "pognuta glava" kao uobičajena reakcija na opresiju.
Tijekom te povijesti hrvatsko društvo temeljito je osjetilo opresiju okupatorske čizme, ali i domaćih narodnih izdajnika koji nisu "štedili narodna leđa", slijedom čega se duboko uvriježila poniznost, trpljenje i neprigovaranje.
Svemu valja dodati indoktrinaciju modernog društvenog inženjeringa (prvenstveno putem medijskih plasmana, slamanjem otpora pojedinaca kroz tzv. kafkanijanske procese u postupanju tijela javne vlasti te društvenom podrškom općeg konformizma) tijekom kojeg se na jedan suptilan i perfidan način narodu usađuje svijest da je nemoguće ostvariti promjene čime se održava, ali i širi defitizam i ubija se svaka društvena inicijativa i svako društveno grupiranje u pružanje otpora.
Svakako se radi o ispravljivoj društvenoj anomaliji kojoj preduvjetno prethodi kvalitetno informiranje, grupiranje, educiranje, hrabrenje, međusobno uvažavanje i podupiranje!
U kaznijoj fazi formira se "snaga krda" koja se "prenosi" na pojedince i koja razvija njihovo pojedinačno, ali i grupno samopouzdanje te spremnost na formiranje i ostvarenje primarno grupinih, a posljedično i individualnih ciljeva!
